I tako ja danas sjedim u kafiću pored prozora s pogledom na Predolac, kad odjednom čudna me svjetlost zaslijepi. Na prvu ne reagiram, nego se meškoljim računajući proći će brzo. Znam da ne može biti sunce u 5 poslije podne iznad Predolca. Prođe minut-dva, svjetli mi i dalje. Pogledam van i skužim da je refleksija s prozora jedne kuće (pozdrav Petrovima) nanišanio točno mene u oko! Nije bilo druge nego da to zabilježim za sva vremena....
Nema komentara:
Objavi komentar