Most

Gradilište Pelješkog mosta, pelješka strana. 28. 9. 2008.

Bez nekog posebnog razloga pade mi na pamet objaviti ovu fotografiju. Slučajno sam naletio na nju (kako mi se to već obično događa) i usput sam otkrio da sam je fotografirao prije točno 4 godine (manje 2 dana). Situacija na gradilištu danas je manje više jednaka prikazanoj gore.

Glede Pelješkog mosta, osobno mi je smiješno raspravljati treba li nam ili ne treba, hoćemo li ga ili nećemo graditi. Amerikanci ili Švabe se ne bi mislili jel' nam skup, potreban, itd.... Oni bi ga napravili. Čisto onako. Predmet rasprave bi bilo - kako. Naš teren, naša stvar. Gradnja bi koštala, ali opet, zar ne bi bilo zaposlenih na gradilištu? Zar cijeli lanac (gospodarsko/industrijski) ne bi bio u pogonu? Zar ne bi nekakav novac bio u opticaju?? Zar MOST ne bi bio okidač za dugoročni razvoj cijele regije što bi u konačnici bio veći plus nego što je bio minus koji bi gradnja izgenerirala? Da ne spominjem porast cijena zemljišta, ostvarivanje većih turističkih potencijala na Pelješcu i krajnjem jugu zemlje. Trošak je jednokratan (i golem), ali prosperitet od ovog mosta protegao bi se na živote više generacija, što je nemjerljivo. I na kraju jedan nematerijalni razlog koji bi morao biti jak kao i svi ovi opipljivi razlozi koje sam naveo: jedan narod, jedna zemlja! Englezi ne bi imali ovdje dileme; oni bi pukli most pa 'ko će se ljutiti nek' se ljuti (ta na taj su način vladali svijetom). A mi vazda strepimo što BiH misli, što Slovenci misle, što EU misli.... Očito smo narod zaostao u razvoju pa nas trebaju navigati.

Jedan prijatelj je slikovito opisao kako bi on riješio (tada je bio aktualan) problem sa Slovenijom i Piranskim zaljevom. Lijepo im parkirati raketnu topovnjaču Petra Krešimira IV u zaljev pa da čujemo što imaju reći!

Nisam stručnjak za ova pitanja; ali kada se ovaj problem svede na jednostavnu dilemu: raditi ili ne raditi? pa i budala bi rekla da se od nerada ne može živjeti. A MOST nam treba i da bi živjeli i radili!