O fotografiji

Apsida crkve svetog Ilije u sumrak. Ožujak 2010.

Svojedobno sam na svom starom blogu uz ovu fotografiju napisao kratki članak koji sam nazvao Apsida crkve i filozofska naklapanja. Tih dana, kada sam uhvatio ovu fotografiju, dosta sam čitao intervjue s raznim fotografima, uglavnom akademskim i gledao njhove radove. I većinu vremena sam bio prilično iznerviran jer ono što sam čitao nikako nije išlo s onim što sam vidio. To su bila pusta razmišljanja i filozofiranja o fotografiji, osjećajima, propitivanju vlastita identiteta, pa onda i nabrajanja nagrada, izložbi, a od fotografija ništa. U biti radilo se o veoma dosadnim fotografijama, tehnički nezanimljivim, idejno još i manje, ali uz svu tu priču o propitivanju svijeta, čovjeka itd. te fotografije onda imaju kao neki dublji smisao.

Ovdje sam u zamci da sada ja ispadnem glup, ali ipak ako fotografija treba dodatno pojašnjenje, onda je dobra isto koliko i vic koji treba objasniti. Sav smisao fotografije, na kraju krajeva, je da priča priču bez suvišnih riječi. Ali ne! Ti fotografi (umjetnici) smisle kao neku ideju, namlate 20 veoma sličnih fotografija nekog bezveznog motiva i to je onda konceptualna fotografija ili još bolje umjetnički projekt. A onda o njemu razgovaraju, pojašnjavaju, kontempliraju, itd. Npr. slikam bijele daske na crnoj pozadini i pričam o tjeskobnom djetinjstvu i sad sam ja umjetnik!

Gore od samih umjetnika je pojava da se amateri, ljudi koji se počinju baviti fotografijom, ugledaju na umjetnike. Tu ne mogu kriviti ljude koji jednostavno žele ući u svijet fotografije. Dapače, oni su u određenoj zabludi, jer vide što rade umjetnici, pa misle ako fotografiraju nebitne stvari da su dobri fotografi. Što nebitniju stvar fotografiraš, to si veći umjetnik! Tada kažu da imaš oko!

Naravno da ovdje generaliziram. Nije baš sve tako jednostavno i banalno. Iznimno poštujem sve fotografe i uvijek sam spreman konstruktivno raspraviti o bilo kojoj fotografiji. Ali jednostavno mi je presmiješno kada netko fotografira 10 kvadrata niskog raslinja usred ničega i o tome može reći 70 rečenica! U takvim trenucima ja se pitam da nije možda do mene? Možda ja ne vidim očite stvari ispred nosa?

S drugu stranu uočio sam jednu zajedničku stvar kod svih umjetnika. Pri tom mislim na sve fotografe koji fotografiju doživljavaju na toj nekoj metafizičkoj razini pa love te neke usputne, kao spontane trenutke. Veoma malo njih razumije tehničku narav fotografije. Jako malo takvih fotografa se bavi tehnološkom stranom cijelog procesa i stavljaju ga po strani ili čak ismijavaju. Pa pričaju da rade samo s filmom jer je to kao jedina istinska fotografija ili ako rade digitalno onda "trube" da ne obrađuju svoje fotografije, što je u biti samo drukčiji način da kažu da to ni ne znaju. Kada je fotografija nastala morao si biti kemičar da bi bio fotograf. Danas, da bi bio fotograf moraš biti informatičar. Vrlo jednostavno. [Glede obrade fotografije, nedavno sam preveo odličan članak australskog fotografa Petera Eastwaya koji sam stavio ovdje].

Moj zaključak je da fotografija i tehnološki napredak idu jedno uz drugo. Tako je bilo od prvih dana fotografije i tako će biti i dalje. Tko razumije tehnološki proces, ali i likovne i estetske aspekte fotografije na dobrom je putu da postane dobar fotograf. Tko se drži samo jednog ostati će u mjestu i nikada neće razumjeti fotografiju; i oni što broje koliko zrna ima novi model fotoaparata na visokim ISO postavkama, ali i oni što fotografiraju suhu travu i od toga rade umjetnost!

A zašto sam stavio ovu fotografiju na početak članka? Zato jer je meni bila zanimljiva zbog neobičnog svjetla, ali nisam od toga radio silnu umjetnost!