Dubrovnik

Već stotinu puta viđen motiv Dubrovnika, samo što sam se ja malo poigrao u post-produkciji, pa ne izgleda kao suncem okupana turistička atrakcija, već kao sumorna utvrda. Fotografirano Nikonom D3100 @ISO 200 i objektivom 70-300 mm @135mm.

Željeznica

Tih i pust željeznički kolodvor u Metkoviću. Nekada spoj pomorskih puteva i željeznice, danas je Metković samo još jedna stanica uz put. Iako se danas za mnoge nesreće i propasti u gospodarstvu i ekonomiji (kako u Metkoviću, tako i samoj državi) može uprijeti prstom (s pravom) u političare, ekonomiste, menadžere i ostale tzv. stručnjake, "slom" željznice (a i lučkog prometa) u Metkoviću je bio prirodan proces. To je danak koji je plaćen modernom načinu života, trgovanja i poslovanja. Jednostavno (iako nisam bio svjedokom tih vremena, nego samo gledam unatrag) nije bilo načina da Metković ostane ono što je bio u pomorskom i željezničkom prometu do prije 30-40 godina.

O prošlim vremenima i važnosti željeznice za razvoj malog mjesta u dolini Neretve najbolje svjedoči spomenik postavljen ispred zgrade na željezničkom kolodvoru koji kaže:

"Na ovo mjesto 13. lipnja 1885 stigao je prvi vlak. Od tada su se smanjile prostorne i civilizacijske razdaljine i ovaj kraj krupnim koracima korača naprijed."

Panorama Metkovića

Panorama Metkovića fotografirana u travnju ove godine. Nekada davno ovom fotografijom bi dominirala crkva svetog Ilije, međutim danas su to betonske zgrade. Opet, s drugu stranu, osobno su mi interesantnije ovako prljave i načete zubom vremena (dobre su za HDR fotografije hehe), nego da ih se sada uredi nekim novim materijalima i žbukama. I te zgrade danas svjedoče o nekim drugim vremenima...

Rode na krovu

Rode na krovu crkve svetog Ilije u Metkoviću. 31. kolovoza 2008.

Prije tri godine (točno za 4 dana će biti obljetnica) u Metkoviću se pojavio neobičan prizor. Dvije rode u preletu prema južnim krajevima su se odmarale na krovovima kuća u blizini crkve svetog Ilije, a najzanimljiviji je bio trenutak kada je prva roda s krova jedne kuće doletjela po drugu koja je bila na križu bočne lađe crkve. U tom trenutku sam napravio nekoliko fotografija od kojih mi je osobno najdraža ova gore prikazana. Rode su se odmarale još nekoliko sati, pred noć su nastavile svoj put, a ja sam ostao s ovim foto-uspomenama. 

HDR petak I

Panorama Metkovića u sumrak. HDR obrada je naglasila formu koju u "hladnoj" noći čini "topla" ulična rasvjeta. Kada kažem hladno tj. toplo mislim na temperaturu boje svjetla, jer je fotografija snimljena u lipnju 2010.

HDR. U zadnjih 5-6 godina ovo je postala jedna od najzanimljivijih (ili bolje reći najkontroverznijih) tehnika u fotografiji. Iako je stekao ogromnu popularnost zahvaljujući digitalnoj fotografiji, posebice posljednjih godina, HDR kakvog ga danas poznajemo nastao je još 80-ih godina 20. stoljeća, a sam koncept postoji još iz vremena nastanka same fotografije - tj. iz 19. stoljeća.

HDR (eng. High Dynamic Range) je tehnika spajanja više fotografija različite svjetline (ili pravilnije različitih ekspozicija) u jednu fotografiju visokog dinamičkog raspona. Iako je tehnologija danas napredovala do točke da se dosta dobre HDR fotografije mogu dobiti iz jedne fotografije, najčešće se HDR stvara iz 3, 5 ili više fotografija. Da bi se dobile oštre fotografije, posebice pri dugim ekspozicijama, ali i radi idealnog preklapanja kadra često je neophodan i stativ za uspješne HDR fotografije.

Vrhunac popularnosti ova tehnologija proživljava zadnjih nekoliko godina, prvenstveno zbog nepretka tehnologije. DSLR fotoaparati postaju iz dana u dan sve bolji i dostupniji, a računala su već par godina dovoljno snažna da bez problema u nekoliko minuta progutaju ogromnu količinu informacija i zadataka koju pred njih stavljaju programi za izradu HDR-a. Kada već spominjem, onda ću i navesti neke najpopularnije programe za HDR. To bi bili Photomatix, Photoshop, Nik HDR Efex Pro itd.

Zašto kažem da je ovo kontroverzna tehnika? Na internetu se mogu pronaći brojne rasprave o HDR-u, njegovoj primjeni, vjerodostojnosti u bilježenju stvarnosti oko nas i tomu slično. Osobno mislim da ne postoji pravilo i ne smije postojati, koje bi bilo koga ograničavalo u kreativnosti, a posebno u HDR fotografiji. Sigurno HDR fotografija nije i ne može biti dokumentarna fotografija, niti će se nalaziti u encikolopedijama znanja kao referentan prikaz bilo čega, ali je sasvim legitimna grana fotografije. Pa makar i alternativna.

HDR je veoma široka tehnika koja omogućava da se od dosadnog i neatraktivnog prizora dobije jako zanimljiva i snažna fotografija. Ponekad HDR fotografija izgleda prenaglašeno, gotovo poput slike iz stripa, a ponekad je HDR postupak izveden tako suptilno da je jako teško primjetiti da se radi o HDR-u. Za dobru HDR fotografiju treba dosta vježbe da bi se znali prepoznati motivi koji su zahvalani za HDR, pored toga znanje o samoj fotografiji i likovnosti nije višak, a tek na kraju dolazi obrada u računalu koja opet traži praksu i iskustvo da se ne prijeđe granica između dobre i loše obrade. Upravo zbog neznanja i nestručnosti u procesu obrade HDR-a mnogi fotografi brzo odustanu od HDRa, a potom i postanu protivnici ove tehnike.

Osobno ne fotografiram HDR svaki dan, niti mi je prioritet, ali je dobra vježba s vremena na vrijeme napraviti pokoji HDR. Dapače, smatram da je HDR na neki način blizak slikarstvu jer se mogu dobiti neobične forme, boje ili strukture koje se klasičnim fotografskim postupkom ne bi mogle naglasiti niti vidjeti. Iako je HDR trenutno možda i podcjenjena tehnika, ipak treba iskoristiti mogućnosti koje nam pruža tehnologija, jer ako ne bi tako postupali onda bi stajali u mjestu. Na kraju krajeva i sama fotografija se pojavila u trenutku kada je tehnološki razvoj to omogućio (u povjesnim razmjerima tek nedavno - prije 170ak godina). Zato bi svi protvnici HDR-a najprije trebali napraviti 4-5 poštenih HDR fotografija (od izbora motiva, kompozicije do obrade) pa onda s argumentima krenuti u konstruktivnu rapravu o HDR-u.

Na kraju, mislim da nije problem u HDR-u nego u ljudima. Jednostavno postoje dobre i loše fotografije, a za dobru fotografiju treba puno više od jedne tehnike obrade. (To ne znači da je fotografija na početku članka dobra!)

P.S. Za neupućene koji misle da su upućeni; dobro osvjetljena fotografija, fotografija s dobro izbalansiranim prednjim i stražnjim planom, fotografija s prekrasnim plavim nebom, fotografija živahnih boja i naglašenog kontrasta NIJE nužno HDR! ;)

Što je fotografska stvarnost?

Svojedobno sam na blogu Scotta Kelbya pročitao zanimljiv članak o korištenju Photoshopa; u kojoj mjeri je to u prihvatljivo, koliko je dopušteno ili nije dopušteno. Osim što se članak bavi promišljanjem digitalne manipulacije, mislim da se u odrđenoj mjeri može odnositi i na brojne rasprave “digitalno protov analognog“.

Autor članka je australski fotograf Peter Eastway, a orignalni članak je na ovom linku: http://www.scottkelby.com/blog/2010/archives/7617. Tekst koji se ovdje nalazi je moj (slobodni) prijevod.

Što je fotografska stvarnost?

Upravo sam se vratio s ekspedicije na Antarktik gdje su me krajolici i životinjski svijet oduševili. Visoki, snijegom prekriveni vrhovi koji se obrušavaju u more, desetci tisuća pingvina zbijenih na male otočiće okružene ledenim santama; i najdublja, bogata svijetlo plava boja koju možete zamisliti zarobljena ispod tona glacijalnog snijega. Bila je to stvarnost puno snažnija od bilo čega što sam ikada prije vidio.

Suputnici na brodu su bili različitih pozadina, od fotografa do umjetnika, od prirodoslovaca i znanstvenika do liječnika i odvjetnika. Na putovanju prema jugu, pokazao sam im svoje fotografije. Fotografije su „uhvaćene“ fotoaparatom, ali su „stvorene“ u Photoshopu. Nekim su se putnicima svidjele. Nekima nisu, i smatrali su da moje fotografije nisu stvarni odraz stvarnosti.  Zapravo, pitali su da li su to uisitinu „fotografije“.

Mnogi čitatelji ovog članka (misli se na čitatelje originalnog članka na www.scottkelby.com), će biti naviknuti i neće imati predrasuda, prema onome što se može postići u Photoshopu. Ovdje ne mislimo na ništa poput dodavanja novog neba ili skidanja neželjene ulične rasvjete, dapače to su rijetke iznimke, prije nego pravilo. Većina mojih slika je imala samo suptilne prilagodbe, alatima curves i hue/saturation, koje su bile primjenjene na način koji je izmjenio originalni slikovni zapis. Osnovni motiv i subjekt snimanja su ostali isti, neizmjenjeni, ali svjetlo i boja su promjenjeni da bi stvorili dramu, atmosferu i dojam. Da li je to loše?

Izgleda da je mnogo ljudi, koji nisu fotografi, zabrinuto zbog načina na koji mi možemo lako promijeniti fotoaparatovu definiciju stvarnosti. Intrigira me zašto je to problem. Mislim, fotografi su ubacivali bolje nebo i skidali neželjene elemente više od stotinu godina. Frank Hurley je poznat po svojim crno bijelim fotografijama Antarktike, fotografiranim u ranim 1900-im, na staklenim negativima, ali malo ljudi zna da je on bio majstor dvostrukih ekspozicija i manipulacija slikom u mjeri većoj nego što su bili primjeri mog rada koje sam pokazao na brodu.

Frank Hurley je stvarao svoje slike u tamnoj komori, daleko od znatiželjnih očiju, i ljudi nisu znali da su na fotografijama učinjene izmjene. Samo je nekolicina razumjevala proces, a većina je prihvaćala fotografije takvima kakve jesu. Danas, kada se isti taj proces radi s Photoshopom, mase ljudi to propituju jer sada razumiju kako je lako manipulirati fotografijom. Manipulirati stvarnošću.

Za novinskog fotografa, dokumentarnog fotografa ili fotografa prirode, ovo je bitno pitanje. Ako kažemo ljudima da su naše fotografije stvarne snimke, onda nije ispravno pomicati stvari naokolo ili mjenjati stvarnost koja je snimljena, jer ljudi imaju očekivanja da je ono što gledaju stvarnost. Mogu razumjeti prirodoslovca, suputnika, i njegovu brigu da bi ja mogao vježbati digitalne prevare.

Ali ja nisam učinio da pingvini lete niti da orka ima tri oka. Sve što sam ja učini je bilo ponovno kreiranje onoga što sam osjetio. Stoga, što je fotografska realnost? Da li je zapis koji stvorimo u našem fotoaparatu više „precizan“ od slike koju smo doradili u Photoshopu?

Jasno se sijećam akvamarinske plave boje na ledenim santama dok smo kružili oko njih, tražeći najbolji kut. Ipak, tih istih boja nema u mojim RAW datotekama, pri standardnim, default-nim, postavkama. Moje sjećanje onoga što sam vidio je različito od onoga što je elektronički zabilježio aparat. Međutim, koristeći Photoshop, povečavajući kontrast tih datoteka, mogao sam bolje reproducirati ono što sam vidio. Da li je to u redu? Da li je to i dalje stvarnost? 

Neki suputnici su bili sumnjičavi, ali ako bi postavio da njihovi fotoaparati snimaju visoko kontrastne JPEG datoteke, onda bi smatrali to prihvatljivim jer su slike došle izravno iz aparata. Da li ovo znači da su proizvođači fotoaparata sudci „točne stvarnosti“? Kao fotografi, svjesni smo ograničenja svojih fotoaparata. Problemi poput dinamičkog raspona i prostora boja imaju velik utjecaj na sposobnost fotoaparata da precizno snimi prizor. Mi također znamo da različiti fotoaparati različito bilježe tonove i boje – samo usporedite visoko kvalitene snimke sadašnjih digitalnih aparata s onima starijih aparata i znati ćete na što mislim.


A ne-fotografi zaboravljaju ili ne znaju da se u vrijeme filma u fotolaboratoriju pažljivo podešavala svjetlina i boja njihovih negativa prije nego se radio ispis. Slabo znanje je opasna stvar i zato jer svatko zna kako snažan Photoshop i ostali programi za uređivanje slika mogu biti, postoji strah da ikakva upotreba Photoshopa na neki način utječe na stvarnost slike. Problem je što mnogi ne znaju koliko je prihvatljivo manipulirati u Photoshopu. Kada se povlači linija izmađu stvarnosti i interpretacije? Mnogi ljudi ne mogu odgovoriti na ovo pitanje, pa kažu da slika mora biti dobra čim dolazi izravno iz fotoaparata.

Planine na Antartici su visoke. Jako visoke. Ali ako upotrijebite širokokutni objektiv one izgube visinu u krajnjoj fotografiji. Otkrio sam da malo rastezanja u visinu u Photoshopu može bolje dočarati kako se visokima doimaju planine kada stojite ispred njih, ali ovo bi bilo neprihvatljivo. Što se onda događa kada stavim Canonov 17mm TSE objektiv s kontrolom perspektive, pomaknem objektiv prema dolje, a aparat okrenem prema gore? Sada se planine naginju prema mojoj glavi i efekt je čisto optički. Da li je to u redu?

Naravno da nije! Jedan oblik iskrivljavanja je jednako loš kao i drugi, jer već sam čin snimanja fotografije iskrivljuje stvarnost. Tvoj izbor žarišne duljine objektiva, smjer u kojem okrećeš aparat i trenutak u kojem pritiščeš okidač aparata, iskrivljuju stvarnost jer ograničavamo snimak na 125 dio sekunde.

Fotografija nije savršena prezentacija stvarnosti, radije je sredstvo komuniciranja ili način izražavanja. Danas je Photoshop integralni dio fotografije koji se više ne može odvojiti iz procesa. Snimanje i naknadna obrada su dva dijela jednog procesa koji pretvara ideju u fotografiju. Osobno smatram da je naknadna obrada jako bitna, jer koliko god fotoaparati bili sve bolji, oni ne mogu stvarati. Netko treba usmjeriti fotoaparat i pritisnuti gumb, i nakon toga, taj isti netko može izabrati i promjeniti, ili prilagoditi, rezultat na bilo koji način koji mu se sviđa. To je izbor.

Volim smatrati moju post-produkcijsku tehniku kao „nevidljivi Photoshop“. Trenirano oko će znati prepoznati da je fotografija izmjenjena, ali ne bi smjelo biti očito kako ili gdje točno. Trebalo bi imati jak odraz stvarnosti, dovoljnjo snažan da prevari ljude i da povjeruju da je to stvarnost. Koliko naknadne obrade primjenjujete na svoje slike zavisi o kontekstu u kojem ih želite prikazati. Za novinsku i prirodoslovnu fotografiju je poželjno manje Photoshopa, ali za umjetničku i slikovnu fotografiju, zašto bi trebalo biti ograničenja? Uvijek postoje rasprave u fotografskom svijetu i smatram zanimljivim kako su sad ne-fotografi ti koji su najkonzervativniji. S druge strane sad je kasno za zabrinutost, jer fotografija ionako nikada nije bila istinski prikaz stvarnosti.

Uličice

Jedan gradski prizor u starom dijelu Metkovića od prije dva mjeseca:

Equinox

Fotografija snimljena na prvi dan proljeća.